Psi

Psi (Canidae)

Psi se građom svojega tijela ne razlikuju baš mnogo od mačaka, kako bismo pomislili kad ih površno usporedi­mo. Svi psi veličinom zaostaju za većim vrstama porodice mačaka, pa prema tome nisu ni onako snažni ni strašni kao ti savršeni grabežljivci. Tijelo im je vitko, glava malena, izbočena njuška tupa, vrat prilično slab, a trup, koji počiva na četiri visoke noge malih šapa, udubljen je na slabinama. Rep je kratak i često obrastao čupavom dlakom. Na prednjim nogama psi redovito imaju pet prstiju, na stražnji­ma četiri. Na prstima snažne ali tupe pandže koje se ne mogu uvući u šape.

Oči su krupne, uši većinom zašiljene i veće nego u mačke, a sise na prsima i trbuhu brojne. Sjekutići u snažnom zuba­lu, pogotovu oni u gornjoj čeljusti, raz­mjerno su veliki, gotovo poput očnjaka, derači istanjeno čunjasti i malo svinuti, a kutnjaci manje nazupčani nego u mačaka. Očnjaci su im prilično tupi. Lubanja je izduljena, a pogotovu čeljusti. U pogledu divljine, strasti za ubijanjem i krvožedno­sti, psi svakako zaostaju za mačkama te pokazuju manje ili više dobroćudnu na­rav.

Već u pradavna vremena bili su psi, barem u Evropi, vrlo rašireni sisavci. Isto je tako nesumnjivo utvrđeno da su se vrlo rano, još prije četrdeset milijuna godina pojavili na Zemlji. U naše su vrijeme rasprostranjeni svugdje gdje prebiva čo­vjek i to u velikom broju. Borave uglav­nom u osamljenim i mirnim krajevima, bez obzira jesu li to planine ili ravnice, prostrane mračne šume, guštare, stepe ili pustinje.

Neke se vrste pasa gotovo stalno ski­ću, u najboljem slučaju zadržavaju se na jednom mjestu samo dok ih ondje veže njihovo još nejako potomstvo. Drugi is­kapaju jame u zemlji ili kao stalna boravi­šta koriste već iskopane. Neki su psi prave noćne, a drugi polunoćne životinje, dok su neke vrste prave životinje dana. Nekoliko vrsta živi pojedinačno ili u parovima, ali čak i one vrste u kojih se mužjak i ženka povremeno povezuju, znaju se pod odre­đenim okolnostima okupljati u velike čo­pore, pa se može tvrditi da su svi psi bez iznimke društvene životinje.

U pogledu pokretljivosti psi ponešto zaostaju za mačkama. Tupe pandže im ne dopuštaju da se penju, pa su stoga vezani uz tlo, i ne umiju skakati tako visoko i daleko kao mačke. Zato su izvrsni trkači i raspolažu upravo nevjerojatnom izdržlji-vošću, a svi odreda plivaju upravo maj­storski. Medu njima nalazimo gotovo prave vodene životinje, koje se s istinskim užitkom kupaju u valovima. U hodu dotiču tlo samo prstima, kao i mačke, ali se kreću ukoso, jer ne stavljaju noge točno jednu ispred druge.

Svi psi imaju dobro razvijena osjetila.

 Njihov sluh nimalo ne zaostaje za mačjim, a njuh im se razvio do takve oštrine da mu se upravo moramo diviti. I vid im je bolji nego u mačaka, jer psi aktivni noću vide isto tako dobro kao i mačke, a oni aktivni danju ih sigurno nadmašuju.

Duševne sposobnosti pasa su na viso­kom stupnju. Skupine na nižem stupnju razvoja pokazuju upravo neobičnu domi­šljatost i lukavost, djelomice čak na uštrb hrabrosti, dok su druge naprotiv vrlo hrabre. 

Pitomi pas i divlja lisica postupaju promišljeno, tako da znaju provesti čak pažljivo smišljene planove. Taj je razbor psa najprisnije povezao sa čovjekom pa je on čovjeku iznad ostalih životinja.

U potpuno divljih vrsta opaža se taj visoki stupanj umnog razvoja u velikoj opreznosti, pažljivosti i sumnjičavosti. Sa­mo neizdrživa glad može takvo vladanje katkada izmijeniti u suprotnost. Psi su inače dobrodušna bića, raspoloženi su za igru i šalu, vedri i veseli, dobroćudni i razmjerno blagi, premda se ne može poreći da i kod njih, kao posvuda, ima iznimaka.

Hrana za pse je prvenstveno životinjskog ali i biljnog porijekla, prvenstveno u prehranu uključuju male i srednje sisavce, ptice, a jedu svježe uhvaćeni plijen, a isto tako rado i strvinu, koja je za neke vrste naročito privlačna. Neki psi vrlo rado jedu kosti. Osim toga žderu vodo­zemce, ribe, školjke, rakove, kornjače, kukce ili med i voće, plodove s polja ili vrta, pa čak i pupove s drveća, biljne izdanke, korijenje, travu i mahovinu. 

Neki su od njih vrlo pohlepni i ubijaju više nego što mogu požderati, ali njihova krvožed­nost nije nikad tako jezovita i grabežljiva kao u nekih vrsta mačaka ili kuna. Nema ni jednog jedinog pitomog psa koji bi se opijao krvlju žrtava što ih je sam zaklao.

Psi su plodniji od mačaka. U prosjeku se može uzeti da kuje kote četiri do devet mladunaca, ali su poznati i iznimni slučaje­vi u kojima je ženka u jednom leglu okotila 18 pa čak i 23 mladunca.

Da bismo pravilno ocijenili domaćeg psa i njegove brojne pasmine, prijeko je potrebno upoznati njegove divlje rođake. Iz njihova života spoznajemo kakav je pas bio prije nego što ga je čovjek pripitomio i izmijenio, ako to smijemo reći, u počovje-čenu životinju.

Pretkom domaćih pasa smatra se vuk. Vjerojatno je da je u nekim predjelima i čagalj odigrao ulogu pasjeg pretka.

Vuk (Canis lupus) ima lik velikog mrša­vog psa na visokim nogama s obješenim repom, umjesto da je svinut prema gore. Usporedimo li točnije psa s vukom, razlike će se uglavnom pokazati u slijedećem: vučje tijelo je mršavo, trbuh uvučen, noge su tanke s uskim šapama; dugodlaki rep mu visi do peta; njuška se u usporedbi s debelom glavom čini izduženijom i šiljatijom, široko čelo mu pada koso, oči su mu koso smještene a uši uvijek uspravne. 

Vučje krzno gustoćom i bojom dlake mijenja se prema klimi područja u kojem boravi. U sjevernim krajevima dlaka mu je dugačka, gruba i gusta, najdulja na do­njem dijelu tijela i na butinama. Na repu je čupava a na vratu i na bokovima gusta i uspravna. U južnim krajevima općenito je kraća i oštrija, boja joj je obično blijedo sivkastožuta s crnim primjesama. Ljeti sva dlaka poprima crvenkasti ton, a zimi više žućkast, u sjevernim zemljama bjeličastiji a u južnima tamniji. Tu i tamo pojavljuju se i crni tonovi vučje dlake. Odrastao vuk dugačak je do 1,60 m, od čega 45 cm otpada na rep. Do ramena je visok otprili­ke 85 cm.

Još i danas je vuk daleko rasprostranjen premda mu je područje, prema onome što ga je zauzimao u ranijim vremenima, ograničeno. Danas ga u Evropi još nalazi­mo u Španjolskoj, na Balkanu, u Italiji, Poljskoj, Rusiji, a naročito u sjevernoj Norveškoj. Osim toga je proširen u čitavoj sjeveroistočnoj i srednjoj Aziji, te u Sjevernoj Americi.

Stari su narodi dobro poznavali vuka. Mnogi grčki i rimski pisci govore o njemu, neki ne samo s odvratnošću koju je vuk oduvijek pobuđivao, već i s potajnim strahom zbog njegovih strašnih i jezivih svojstava. Praznovjerje je vuka pretvorilo u vukodlaka, u neman koja je povremeno vuk a povremeno čovjek, užas za sve koji u njega vjeruju.

U osamnaestom stoljeću živjela je ta opasna zvijer u svim većim šumskim područjima srednje Evrope, a i u devet­naestom stoljeću ubijene su ondje prema službenim podacima još tisuće vukova. Tako je samo u Pruskoj godine 1819. ustrijeljeno 1080 vukova.

U srednjoj Europi živi samo u visokim brdima, a na jugu, istoku i sjeveru u šumama svih planinskih lanaca, pa čak i u omanjim guštarama, te u barama i močva­rama, u trščacima, pa čak u kukuruzištima, štoviše u Španjolskoj čak u poljima zasija­nim žitaricama i to često neposredno u blizini sela.

 U gusto naseljenim krajevima se samo iznimno pokazuje prije mraka, ali u osamljenim šumama odlazi u lov već u popodnevnim satima. Baš kao i lisica šulja se naokolo izviđajući neće li negdje nešto naći za svoj prazni želudac.

Susretnemo li dva vuka zajedno, to su oni redovito, a u proljeće gotovo bez iznimke, ljubavni par. U većim čoporima obično ima više mužjaka nego ženki. Kad se vuci jednom okupe u čopor, sve se radi zajednički; tada pomažu jedni drugima i u slučaju potrebe se dozivaju zavijanjem. I u čoporima se vuci skicu kao kad žive sami, pa prelaze planinske lance čak više od 400 kilometara daleko i pretrčavaju ravnice u krugu većem od tisuću kilometara.

 Prola­zeći iz jedne šume u drugu, kroz čitave predjele, nenadano se pojavljuju u krajevi­ma, gdje ih već odavna, ponekad i godina­ma nitko nije opazio. U vrijeme dugotraj­nih ratova polazi za vojskama. Tako su u godinama 1812. i 1813. te četveronožne grabežljive zvijeri stigle za Francuzima sve do Rajne.

Obično pred jutro nalaze skrovište u gustom dijelu šume. Slijedeće noći put se nastavlja dalje a katkada i natrag. Pred proljeće, nakon parenja, čopori se razdva­jaju, a skotna vučica traži, kako to sa sigurnošću tvrde vjerodostojni lovci, ve­ćinom u društvu svojega mužjaka, prijaš­nje ili neko slično boravište, da bi ondje okotila i odnjegovala mlade.

Ta opasna zvijer nanosi posvuda gdje se pojavi znatne štete, najmiliji su mu plijen domaće životinje i krupnija lovna divljač svih vrsta, jednako dlakava kao i pernata. Vuk se međutim zadovoljava i sitnim životinjama sviju rodova i vrsta kralješnja­ka, a hrani se i različitim biljnim dijelovi­ma.

Lovi li vuk u čoporima, tada napada i konje i goveda, premda se oni znaju uspješno braniti. Pripovijedaju, da se glad­ni vučji čopori u Rusiji  usuđuju napasti čak i medvjeda, te ga nakon žestoke borbe svladavaju. Sigurno je da vuk napada sva živa bića za koja smatra da ih može svladati. No uvijek i posvuda se, što god dulje može, kloni borbe s ljudima.

U zajedničkom lovu posao je podijeljen, tako da jedan dio čopora progoni plijen, a drugi mu pokušava presjeći ili zakrčiti put. Naiđu li na stado, vukovi nastoje odmamiti pse čuvare, što su znali već stari narodi, a zatim napadaju ovce. Za nomadske naro­de, i sve one koji se bave uzgojem stoke, vuk je sigurno najgori od svih neprijatelja. 

Događa se i to da potpuno onemogući uzgoj stoke.

Vuk posjeduje svu nadarenost i sva svojstva domaćeg psa: jednaku snagu i izdržljivost, ista istančana osjetila i isti razum. On je međutim jednostran i mnogo manje plemenit nego pas. Hrabrost mu daleko zaostaje za snagom. Dok ne osjeti glad, vuk je jedna od najkukavnijih i najbojažljivijih životinja. Ne samo što bježi pred ljudima i psima, pred kravom ili jarcem, već čak i pred stadom ovaca, čim se te životinje skupe u hrpu i okrenu se glavama prema njemu. 

Glasna vika i slično glasanje redovito će otjerati vuka. Ali vuk kojega muči glad i tjera ga u lov, vlada se posve drukčije. U tom slučaju on se potpuno mijenja, zaboravlja na oprez i lukavost i postaje hrabar. Gladni vuk je upravo ludo smion i ne boji se ničega; nema načina kojim bi se mogao zaplašiti i pred kojim bi ustuknuo.

Brojnim pokusima je nedvojbeno ustanovljeno da se parenjem vuka s kujom psa ili psa s vučicom rađaju mješanci, koji dono­se na svijet potomke također sposobne za razmnožavanje.