Hrana za pse

Hrana za pse

Danas su psi, kao i ljudi, izloženi izobilju hrane. Više od polovice pasa u Europi, a također i u Hrvatskoj, hrani se nepravilno (skoro nikada se ne radi o pothranjenosti). Ve­ćina vlasnika ne zna kakva mora biti pseća prehrana. Najčešće ču­jemo: "Pas ne smije biti gladan". Prehrana pasa je u posljednjem desetljeću postala puno važnija nego u prijašnjim desetljećima, pa i stoljećima.

Čovjek i pas međusobno žive sve bliskije u sve ograničenijem prostoru. Pas je postao naš su­stanar i prijatelj za stolom. Srećom stručnjaci se vrlo inten­zivno bave pravilnom prehranom pasa stoga o tome znamo sve više. Prije su proizvodili samo za ekonomski zanimljive životinje i pronalazili su optimalne načine njihove ishrane. Sada ih snažno potiče sve razvijenija industrija koja proizvodi hranu za pse. Vlasnici bez odgovarajućeg obra­zovanja, pse još uvijek previše počovječuju. Tako nastaju dvije osnovne pogreške. Najčešća je ta da pas dobije dio ili ostatke na­še hrane. Dajemo mu jako zači­njen gulaš, prženi krumpir, razli­čite umake, tjestenine s mesom po našem ukusu, različite salame i drugu neprimjerenu hranu. Hra­nimo li ga samo mesom, također griješimo. To je plod zablude da je pas zvijer koja se hrani isklju­čivo mesom, što nije točno. Kada psa hranimo samo mesom, između ostalog, dolazi i do pore­mećaja metabolizma. Posljedice mogu biti ispadanje dlake, defor­macija kičme, bolovi u zglobovi­ma i oboljenje bubrega. Psi koji jedu samo meso imaju tamni iz­met koji je skoro crne boje, smrdi i manje ga je nego kod pasa koji jedu biljnu hranu. 

Najslabiju pre­hranu imaju uglavnom oni psi koje vlasnici imaju isključivo radi koristi, npr. psi čuvari namijenjeni osiguranju imetka. Vlasnici tih pasa su u pravilu vrlo škrti pa svoje čuvare hrane samo otpa­cima i kostima. Veliki broj vlas­nika pasa pretjeruje s kostima. Ta zabluda proizlazi iz uvjerenja da pas za rast svojih kostiju i ja­čanje mišića za žvakanje treba puno kostiju. Kada pas jede pre­više kostiju izmet mu je svijetle boje i često tvrd kao kamen pa se kod obavljanja velike nužde muči.

I kod prehrane moramo se još jednom podsjetiti da smo za svog psa odgovorni i da smo ga dužni primjereno hraniti. Pri tome mo­ram upozoriti i na različite slas­tice koje uzrokuju probleme sa zubima i preveliku tjelesnu težinu. I psa i sebe moramo naučiti pravilno prehranjivati. Brojne pogreške pokazuju da je to vrlo bitno, zato ću u ovom po­glavlju opisati neka najvažnija pravila prehrane pasa.  

Prehrambene navike pasa

Ne možemo lakomisleno zaključi­ti da je pas dlakav čovjek na če­tiri noge. Isto tako današnje pse ne možemo svrstati ni u zvijeri, premda su zadržali podosta pre­hrambenih običaja svojih preda­ka. Želite li svojeg četveronošca pravilno prehranjivati, morate znati kako su se hranili njegovi preci.

Danas je potpuno sigurno da je predak našeg psa vuk koji se u prirodi hrani malim životinjama. Po potrebi, u lovu sudjeluje cijeli čopor, a tada su njihov plijen i ve­će životinje. 

Vukovi hranu ne žvaču, već je gutaju, nastojeći da što više pojedu jer uz njih čekaju drugi gladni partneri. Vučji želu­dac je elastičan i podnosi veće komade hrane, stoga je vuk sposoban pojesti mnogo hrane pune koncetriranih bjelančevina. Ti ro­đaci pasa mogu se odjednom na­jesti za više dana. Ako jede sam, vuk će dio hrane povratiti i nakon nekog vremena ponovo je u miru pojesti. Vuk ne jede samo meso, nego i žile i tetive, a posebno voli sadržaj želuca odnosno predželuca i crijeva kod biljojeda tj. pre­živača. Dakle, vuk se prehranjuje bjelančevinama, mastima i ugljikohidratima.

Uhvati li veći plijen, zakopa ga i pusti "za crne dane" kada bude gladan. Nakon obilnog obroka voli odspavati, a prije se obično dobro napije vode.

Mnoge od opisanih prehrambe­nih navika naši su psi održali i danas. Anatomski gledano, po građi zglobova i probavnog tra­kta, pas je još uvijek grabežljivac. I on rado zakopava ostatke hra­ne (kosti), najčešće u nekom skrovitom kutu vrta, iako je sit, jer ga hranimo svaki dan. Pohlepno guta hranu i često ne zna koliko može podnijeti. Posebno halaplji­vi psi uopće nemaju mjere pa, iako nisu bolesni, povraćaju. Psu nije teško povraćati pošto su mi­šići koji priječe izlaz hrane iz že­luca u jednjak vrlo opušteni te on pri povraćanju ne trpi kao mi. 

Često će i pojesti hranu koju je zakopao, premda ona već zauda­ra, no, to mu ne škodi. Zakopano meso u zemlji "sazrije", ne po­kvari se (slično kao i neke vrste sireva), što nije isto kao kada se meso pokvari u hladnjaku. Tada je ono za psa opasno, ne samo zbog bakterija koje mogu izazvati teške probavne smetnje, nego i radi štetnih plijesni koje dovode do oboljenja jetre ili upale živaca. Opisao sam neke sličnosti pse­ćeg i vučjeg načina prehrane ia­ko treba naglasiti da se udoma­ćeni pas u velikoj mjeri prilagodio našem načinu prehrane. 

U dnev­nom obroku za psa mora biti najmanje 25% i ne više od 50% bjelančevina. Druga polovica se sastoji od biljne hrane, ugljikohi-drata i masnoća. Što manje troši energiju, to mu je potrebno ma­nje masnoća, a u obroku mora uvijek dobiti najmanje 5% mas­noće. Ugljikohidrati ne bi trebali prelaziti 45%.

Kako naučiti pravilno hraniti psa

Izrazi bjelančevine i ugljikohidrati poznati su svima, a mislim da obično ne znamo točno što je to. Sve što živi treba energiju koju dobija hranom. Kemijski gledano hranu sastavljaju bjelančevine, ugljikohidrati i masnoće. Tijelo dobijenu energiju mijenja u druge oblike energije: u toplinu (tijelo psa mora uvijek bili ugrijano na približno 38,5°C), u kemijsku energiju (da organizam raste i stalno obnavlja mrtve stanice), te u mehaničku energiju, odnosno kretanje. Energija je potrebna za disanje, za lajanje, za rad mišića itd.

Pas hranom dobije energiju koja u tijelu "izgori". Količinu energije mjerimo po količini toplote koju ti­jelo od nje dobije. Mjerna jedinica za to je Joul. Poznato je da ma­snoće imaju najveću energetsku vrijednost. Jedan gram masnoće sadrži 39 J (9,3 Kcal). Bjelanče­vine i ugljikohidrati imaju nešto nižu energetsku vrijednost - oko 17 J (4,2 Kcal) u jednom gramu. Tijelo, naravno, ne mijenja sve hranjive tvari u energiju. Suvišna energija se pretvara u masno tki­vo i životinja se deblja, postaje masnija. Tko previše jede postaje deblji.

Bjelančevine: 

Tu vrstu hrane zo­vemo i proteini. U prorodi ih poznajemo više vrsta životinjskog i biljnog podrijetla. Bjelančevine su sastavljene od aminokiselina, a neke od njih nije sposobno "stvo­riti" ni pasje ni čovječje tijelo. Zovemo ih esencijalne aminokiseline i nalaze se samo u hrani životinjskog izvora. Niti ljudi niti psi ne mogu bez njih preživjeti. Visoko kvalitetne i lako probavlji­ve bjelančevine su u mesu, u ve­ćini iznutrica, ribama, mlijeku i mliječnim prerađevinama te u ja­jima. Pluća ne sadrže puno bje­lančevina. Slabije vrste, i u ma­njim količinama, postoje u hrska­vici, dušniku, koži i kostima. Kvalitetne bjelančevine biljnog podrijetla nalazimo u zobenim pahuljicama, neljuštenim žitarica­ma, riži, a najviše u soji. Bjelan­čevine životinjskog podrijetla or­ganizmu su neophodne, a psu su nadasve korisne i bjelančevine biljnog podrijetla. Prehrana boga­ta bjelančevinama utječe na to da pas bude aktivan i vitalan. Ukoliko ih dobiva premalo posta­je apatičan.

Ugljikohidrati: 

Ime su dobili po svom kemijskom sastavu, jer ir sačinjavaju ugljik i vodik. U ti vrstu hrane spadaju škrob i še ćer. Pas (kao i čovjek) najlakše probavlja grožđani šećer glukozu, koju zovemo i krvni šećer. Ona je od životne važnosti. Ugljikohidrati se u najvećoj mjeri nalaze u žitaricama (kruhu, riži, tje steninama, kukuruznom grizu) mahunarkama. Mahunarke nis preporučljive.

Pas ne može, poput biljojeda, probaviti ugljikohidrate (škrob) u većim količinama, pogotovo kada su sirovi. Zato je potrebno rižu, tjestenine, kuku­ruzni griz ili zobene pahuljice skuhati. Posebno su dobre tvor­nički pripremljene pahuljice koje sadrže samo biljnu hranu i obi­čno su sačinjene od različitih vr­sta ugljikohidrata (može ih se do­biti i u Hrvatskoj).

Ugljikohidrate ubrajamo u balastnu, tj. djelomično neprobavljivu hranu, koja, ukoliko je nema previše, ne djeluje štetno. Kada hranu pripremamo sami moramo koristiti različite vrste ugljikohi­drata. Općenito hrana za pse mora biti raznolika. Na probavu vrlo dobro djeluju i reguliraju je zobene pahuljice i neoljuštene žitarice.

Količina ugljikohidrata u hrani utječe na količinu izmeta. Što je više te hrane, više je izmeta i pas češće vrši veliku nuždu, pa uko­liko sa psom živimo u urbanoj sredini to baš i nije ugodno.

Masnoće: 

Najvažnije masnoće nalaze se u biljnim uljima, masti i masnom mesu. Mnogi vlasnici misle da masnoće štete psu i redovito od mesa odstranjuju ma­sne dijelove. Previše masnoće uistinu šteti, ali je to za psa lakše probavljiva hrana. U njima se na­laze, organizmu neophodne, esencijalne aminokiseline. Kao što je rečeno, pas u dnev­nom obroku mora dobiti najmanje 5% masnoća, a preporučuje se davati 10-25%. Treba paziti da masnoće budu kvalitetne. Prženo ulje i teške masnoće štete psu, jer slabo utječu na tvorbu vita­mina A i E. Potrebne su jer daju velike količine energije. Psima koji se više troše (radni psi), treba ih davati više, a onima koji miruju dajemo ih u umjerenijim količinama. I psima koji su zimi vani moramo dati više masnoća, jer će im pomoći održati najpo­voljniju i stalnu tjelesnu tempera­turu.

Ponovo upozoravam: masnoće i ugljikohidrati utječu na prekomje­rnu tjelesnu težinu!

Vitamini: 

To su životno važne tvari koji utječu na metabolizam. Dijelimo ih po tome da li se tope u ulju ili vodi. Među onima koji se tope u ulju najvažniji su:

Vitamin A - djeluje na sluznice i kožu, povećava otpornost orga­nizma i u velikoj mjeri djeluje na oči, tj. vid. Nalazi se u telećoj jet­ri, špinatu, mrkvi i drugom korje-nastom povrću. Mrkvu i špinat ne smijemo psu davati u sirovom stanju, već ih treba približno de­setak minuta prokuhati u malo vode te potom dodati u hranu.

Vitamin D - važan za građu ko­stiju. Kada ga u organizmu od­raslih pasa nema dovoljno, dolazi do rahitisa koji se očituje zade­bljanim zglobovima. To se pose­bno dobro vidi na zglobu šape. Vitamina D ima u ribama, jetri, a vrlo malo u bjelanjku.

Vitamin E - povećava otpornost organizma. Ima značajnu ulogu kod plodnosti i štenjenja. Najviše ga ima u ulju pšeničnih klica, a u relativno malim količinama nalazi se u mesu.

Vitamin K - ima posebnu ulogu u okoštavanju i stvaranju krvnih pločica (trombocita). Zdrav orga­nizam ga sam proizvodi u dostat­nim količinama.

U ulju topivi vitamini su vitamini skupino B, vitamin H i vrlo po­znati vitamin C.

Vitamini B skupine:

B1 - potreban je za pravilan rad živčanog sustava. Najviše ga ima u pivskom kvascu, neoljuštenoj riži, jetri i svinjskom mesu. Psima nije preporučljivo davati svinjsko meso zbog relativno velike koli­čine masnoće i slabe probavlji­vosti.

B2 - važan je za razgradnju ma­snoća i bjelančevina te za za pra­vilan rast. Ima ga u kvascu (on je bogat i drugim vitaminima iz te skupine) i jetri.

Među vitaminima B važna je i tzv. nikotinska kiselina - biotin -zvana i vitamin B5. On utječe na pravilnu mjenu tvari u organizmu, bolje rečeno sudjeluje u njoj. I njega najviše ima u kvascu, jetri i mesu.

B6 - djeluje na rast i potpomaže dobru prokrvljenost kože. Vitami­ne skupine B u većoj mjeri sadr­ži i goveđe srce.

Vitamin H - bitan je za kvalitetu krzna i dlake. Njegov nedostatak dovodi do ispadanja dlake i upale kože. I sirovi bjelanjci od jaja pot­pomažu ispadanje dlake te ih psu dajemo samo kuhane. Vitamina H ima dovoljno u mesu i kvascu. Kvasac se, inače, preporučuje kod svih oboljenja kože, jer sadr­ži velike količine različitih vitami­na.

Vitamin C - važan je za održa­vanje vezivnog tkiva. Tijelo ga ne može stvoriti u dostatnim količi­nama i zato ga treba dodavati, ne samo mladim, nego i odraslim psima. Dosta ga ima u soku na­ranče, odnosno rajčica. Nedo­statne količine vitamina C uzrokuju skorbut (dolazi do krvarenja desni i bolnih upala).

Minerali: 

Potreba za mineralima nije velika, no njihovo pomanjka­nje bitno utječe na događanja u organizmu, koji bi bez minerala brzo odumro. O njima ovisi kom­pletno zdravstveno stanje psa. Nalaze se u svim vrstama hrane. Najvažniji među mineralima je natrij koji regulira raspodjelu vo­de. U organizam ga unosimo sa kuhinjskom solju. Hranu za psa treba soliti količinom koja odgo­vara trećini soli koju dodajemo u našu hranu. Pas se, naime, ne znoji pa višak soli ne izlučuje kroz kožu.

Kalcij i fosfor glavni su minerali u kostima. Tu se nalaze u omjeru 9:1 u korist kalcija. U mesu je kalcija premalo da bi to zadovo­ljilo potrebe organizma. Psu ga možemo dodavati tabletama, no važno je da kalcij i fosfor budu u pravilnom omjeru. Psu još trebaju kalij i magnezij kojih ima dovoljno u koštanoj sr­ži. Među neophodnim mikroele-mentima su cink, bakar, mangan i jod koje će pas dovoljno dobiti s pitkom vodom.

Količina hrane

Za normalan rad organizma pas mora dobiti (čak i kada miruje) određenu količinu energije koja omogućava djelovanje svih sus­tava organizma. Dvostruko više energije potrebno je da psu omo­gući normalno kretanje bez ve­ćeg napora, dok je količina ener­gije koju treba radni pas ovisna o uloženom trudu. Lovački ili služ­beni (radni) psi obično trebaju dvostruku ili čak trostruku količinu energije za održavanje orga­nizma. Posebna kategorija su ženke dok doje, jer tada trebaju čak i više energije nego radni psi. I mladi moraju dobiti više hrane, jer energiju troše na rast.

Naglašavam da su potrebne koli­čine hrane za pojedine težine pa­sa određene samo okvirno. Mo­guća su velika odstupanja. Tem­peramentan pas potrošit će puno više energije nego neki njegov miran rođak. Tjelesnu težinu psa određujemo količinom hrane i to ne smijemo zaboraviti. Žalosno je da većina vlasnika ne brine do­voljno o tjelesnoj kondiciji svojih pasa. Možda vam je teško brinuti o vlastitoj težini, no pobrinite se barem za svog četveronošca.

Nešto o tvornički pripremljenoj hrani

Tko svog kućnog ljubimca hrani tvornički pripremljenom hranom, zna da ona sadrži sve potrebne sastojke za pravilnu prehranu psa. Svi sastojci su u optimalnom odnosu sa potrebnim vitaminima i minerali­ma. Na proizvodu (konzervi ili vreći) uvijek je točno opisano što hrana sadrži, tj. u kojim količina­ma je treba davati različitim psi­ma. Naznačene su dnevne koli­čine hrane.

Sva tvornički pripremljena hrana je redovito pregledavana i prije nego što stigne u prodaju prolazi potpunu kontrolu. To pogotovo važi za sve veće proizvođače, jer je konkurencija među njima uvi­jek velika te se svi trude postići izuzetnu kvalitetu. Američki zna­nstvenici su ispitivali, a potom i odredili u kojem omjeru moraju biti pojedini sastojci hrane, od­nosno u kojem minimalnom pos­totku oni moraju biti sadržani u hrani.

Rezultati su slijedeći:

min	22,0% sirovih bjelančevina
min	5,0% sirovih masnoća
min	1,1% kalcija
min	0,9% fosfora
min	50,0% ugljikohidrata

U gornjoj tablici radi se o suhim sastojcima koji ne sadrže vodu.