Hrana za pse

Hrana za pse

Danas su psi, kao i ljudi, izloženi izobilju hrane. Više od polovice pasa u Europi, a također i u Hrvatskoj, hrani se nepravilno (skoro nikada se ne radi o pothranjenosti). Ve­ćina vlasnika ne zna kakva mora biti pseća prehrana. Najčešće ču­jemo: "Pas ne smije biti gladan". Prehrana pasa je u posljednjem desetljeću postala puno važnija nego u prijašnjim desetljećima, pa i stoljećima.

Čovjek i pas međusobno žive sve bliskije u sve ograničenijem prostoru. Pas je postao naš su­stanar i prijatelj za stolom. Srećom stručnjaci se vrlo inten­zivno bave pravilnom prehranom pasa stoga o tome znamo sve više. Prije su proizvodili samo za ekonomski zanimljive životinje i pronalazili su optimalne načine njihove ishrane. Sada ih snažno potiče sve razvijenija industrija koja proizvodi hranu za pse. Vlasnici bez odgovarajućeg obra­zovanja, pse još uvijek previše počovječuju. Tako nastaju dvije osnovne pogreške. Najčešća je ta da pas dobije dio ili ostatke na­še hrane. Dajemo mu jako zači­njen gulaš, prženi krumpir, razli­čite umake, tjestenine s mesom po našem ukusu, različite salame i drugu neprimjerenu hranu. Hra­nimo li ga samo mesom, također griješimo. To je plod zablude da je pas zvijer koja se hrani isklju­čivo mesom, što nije točno. Kada psa hranimo samo mesom, između ostalog, dolazi i do pore­mećaja metabolizma. Posljedice mogu biti ispadanje dlake, defor­macija kičme, bolovi u zglobovi­ma i oboljenje bubrega. Psi koji jedu samo meso imaju tamni iz­met koji je skoro crne boje, smrdi i manje ga je nego kod pasa koji jedu biljnu hranu. 

Najslabiju pre­hranu imaju uglavnom oni psi koje vlasnici imaju isključivo radi koristi, npr. psi čuvari namijenjeni osiguranju imetka. Vlasnici tih pasa su u pravilu vrlo škrti pa svoje čuvare hrane samo otpa­cima i kostima. Veliki broj vlas­nika pasa pretjeruje s kostima. Ta zabluda proizlazi iz uvjerenja da pas za rast svojih kostiju i ja­čanje mišića za žvakanje treba puno kostiju. Kada pas jede pre­više kostiju izmet mu je svijetle boje i često tvrd kao kamen pa se kod obavljanja velike nužde muči.

I kod prehrane moramo se još jednom podsjetiti da smo za svog psa odgovorni i da smo ga dužni primjereno hraniti. Pri tome mo­ram upozoriti i na različite slas­tice koje uzrokuju probleme sa zubima i preveliku tjelesnu težinu. I psa i sebe moramo naučiti pravilno prehranjivati. Brojne pogreške pokazuju da je to vrlo bitno, zato ću u ovom po­glavlju opisati neka najvažnija pravila prehrane pasa.  

Prehrambene navike pasa

Ne možemo lakomisleno zaključi­ti da je pas dlakav čovjek na če­tiri noge. Isto tako današnje pse ne možemo svrstati ni u zvijeri, premda su zadržali podosta pre­hrambenih običaja svojih preda­ka. Želite li svojeg četveronošca pravilno prehranjivati, morate znati kako su se hranili njegovi preci.

Danas je potpuno sigurno da je predak našeg psa vuk koji se u prirodi hrani malim životinjama. Po potrebi, u lovu sudjeluje cijeli čopor, a tada su njihov plijen i ve­će životinje. 

Vukovi hranu ne žvaču, već je gutaju, nastojeći da što više pojedu jer uz njih čekaju drugi gladni partneri. Vučji želu­dac je elastičan i podnosi veće komade hrane, stoga je vuk sposoban pojesti mnogo hrane pune koncetriranih bjelančevina. Ti ro­đaci pasa mogu se odjednom na­jesti za više dana. Ako jede sam, vuk će dio hrane povratiti i nakon nekog vremena ponovo je u miru pojesti. Vuk ne jede samo meso, nego i žile i tetive, a posebno voli sadržaj želuca odnosno predželuca i crijeva kod biljojeda tj. pre­živača. Dakle, vuk se prehranjuje bjelančevinama, mastima i ugljikohidratima.

Uhvati li veći plijen, zakopa ga i pusti "za crne dane" kada bude gladan. Nakon obilnog obroka voli odspavati, a prije se obično dobro napije vode.

Mnoge od opisanih prehrambe­nih navika naši su psi održali i danas. Anatomski gledano, po građi zglobova i probavnog tra­kta, pas je još uvijek grabežljivac. I on rado zakopava ostatke hra­ne (kosti), najčešće u nekom skrovitom kutu vrta, iako je sit, jer ga hranimo svaki dan. Pohlepno guta hranu i često ne zna koliko može podnijeti. Posebno halaplji­vi psi uopće nemaju mjere pa, iako nisu bolesni, povraćaju. Psu nije teško povraćati pošto su mi­šići koji priječe izlaz hrane iz že­luca u jednjak vrlo opušteni te on pri povraćanju ne trpi kao mi. 

Često će i pojesti hranu koju je zakopao, premda ona već zauda­ra, no, to mu ne škodi. Zakopano meso u zemlji "sazrije", ne po­kvari se (slično kao i neke vrste sireva), što nije isto kao kada se meso pokvari u hladnjaku. Tada je ono za psa opasno, ne samo zbog bakterija koje mogu izazvati teške probavne smetnje, nego i radi štetnih plijesni koje dovode do oboljenja jetre ili upale živaca. Opisao sam neke sličnosti pse­ćeg i vučjeg načina prehrane ia­ko treba naglasiti da se udoma­ćeni pas u velikoj mjeri prilagodio našem načinu prehrane. 

U dnev­nom obroku za psa mora biti najmanje 25% i ne više od 50% bjelančevina. Druga polovica se sastoji od biljne hrane, ugljikohi-drata i masnoća. Što manje troši energiju, to mu je potrebno ma­nje masnoća, a u obroku mora uvijek dobiti najmanje 5% mas­noće. Ugljikohidrati ne bi trebali prelaziti 45%.

Kako naučiti pravilno hraniti psa

Izrazi bjelančevine i ugljikohidrati poznati su svima, a mislim da obično ne znamo točno što je to. Sve što živi treba energiju koju dobija hranom. Kemijski gledano hranu sastavljaju bjelančevine, ugljikohidrati i masnoće. Tijelo dobijenu energiju mijenja u druge oblike energije: u toplinu (tijelo psa mora uvijek bili ugrijano na približno 38,5°C), u kemijsku energiju (da organizam raste i stalno obnavlja mrtve stanice), te u mehaničku energiju, odnosno kretanje. Energija je potrebna za disanje, za lajanje, za rad mišića itd.

Pas hranom dobije energiju koja u tijelu "izgori". Količinu energije mjerimo po količini toplote koju ti­jelo od nje dobije. Mjerna jedinica za to je Joul. Poznato je da ma­snoće imaju najveću energetsku vrijednost. Jedan gram masnoće sadrži 39 J (9,3 Kcal). Bjelanče­vine i ugljikohidrati imaju nešto nižu energetsku vrijednost - oko 17 J (4,2 Kcal) u jednom gramu. Tijelo, naravno, ne mijenja sve hranjive tvari u energiju. Suvišna energija se pretvara u masno tki­vo i životinja se deblja, postaje masnija. Tko previše jede postaje deblji.

Bjelančevine: 

Tu vrstu hrane zo­vemo i proteini. U prorodi ih poznajemo više vrsta životinjskog i biljnog podrijetla. Bjelančevine su sastavljene od aminokiselina, a neke od njih nije sposobno "stvo­riti" ni pasje ni čovječje tijelo. Zovemo ih esencijalne aminokiseline i nalaze se samo u hrani životinjskog izvora. Niti ljudi niti psi ne mogu bez njih preživjeti. Visoko kvalitetne i lako probavlji­ve bjelančevine su u mesu, u ve­ćini iznutrica, ribama, mlijeku i mliječnim prerađevinama te u ja­jima. Pluća ne sadrže puno bje­lančevina. Slabije vrste, i u ma­njim količinama, postoje u hrska­vici, dušniku, koži i kostima. Kvalitetne bjelančevine biljnog podrijetla nalazimo u zobenim pahuljicama, neljuštenim žitarica­ma, riži, a najviše u soji. Bjelan­čevine životinjskog podrijetla or­ganizmu su neophodne, a psu su nadasve korisne i bjelančevine biljnog podrijetla. Prehrana boga­ta bjelančevinama utječe na to da pas bude aktivan i vitalan. Ukoliko ih dobiva premalo posta­je apatičan.

Ugljikohidrati: 

Ime su dobili po svom kemijskom sastavu, jer ir sačinjavaju ugljik i vodik. U ti vrstu hrane spadaju škrob i še ćer. Pas (kao i čovjek) najlakše probavlja grožđani šećer glukozu, koju zovemo i krvni šećer. Ona je od životne važnosti. Ugljikohidrati se u najvećoj mjeri nalaze u žitaricama (kruhu, riži, tje steninama, kukuruznom grizu) mahunarkama. Mahunarke nis preporučljive.

Pas ne može, poput biljojeda, probaviti ugljikohidrate (škrob) u većim količinama, pogotovo kada su sirovi. Zato je potrebno rižu, tjestenine, kuku­ruzni griz ili zobene pahuljice skuhati. Posebno su dobre tvor­nički pripremljene pahuljice koje sadrže samo biljnu hranu i obi­čno su sačinjene od različitih vr­sta ugljikohidrata (može ih se do­biti i u Hrvatskoj).

Ugljikohidrate ubrajamo u balastnu, tj. djelomično neprobavljivu hranu, koja, ukoliko je nema previše, ne djeluje štetno. Kada hranu pripremamo sami moramo koristiti različite vrste ugljikohi­drata. Općenito hrana za pse mora biti raznolika. Na probavu vrlo dobro djeluju i reguliraju je zobene pahuljice i neoljuštene žitarice.

Količina ugljikohidrata u hrani utječe na količinu izmeta. Što je više te hrane, više je izmeta i pas češće vrši veliku nuždu, pa uko­liko sa psom živimo u urbanoj sredini to baš i nije ugodno.

Masnoće: 

Najvažnije masnoće nalaze se u biljnim uljima, masti i masnom mesu. Mnogi vlasnici misle da masnoće štete psu i redovito od mesa odstranjuju ma­sne dijelove. Previše masnoće uistinu šteti, ali je to za psa lakše probavljiva hrana. U njima se na­laze, organizmu neophodne, esencijalne aminokiseline. Kao što je rečeno, pas u dnev­nom obroku mora dobiti najmanje 5% masnoća, a preporučuje se davati 10-25%. Treba paziti da masnoće budu kvalitetne. Prženo ulje i teške masnoće štete psu, jer slabo utječu na tvorbu vita­mina A i E. Potrebne su jer daju velike količine energije. Psima koji se više troše (radni psi), treba ih davati više, a onima koji miruju dajemo ih u umjerenijim količinama. I psima koji su zimi vani moramo dati više masnoća, jer će im pomoći održati najpo­voljniju i stalnu tjelesnu tempera­turu.

Ponovo upozoravam: masnoće i ugljikohidrati utječu na prekomje­rnu tjelesnu težinu!

Vitamini: 

To su životno važne tvari koji utječu na metabolizam. Dijelimo ih po tome da li se tope u ulju ili vodi. Među onima koji se tope u ulju najvažniji su:

Vitamin A - djeluje na sluznice i kožu, povećava otpornost orga­nizma i u velikoj mjeri djeluje na oči, tj. vid. Nalazi se u telećoj jet­ri, špinatu, mrkvi i drugom korje-nastom povrću. Mrkvu i špinat ne smijemo psu davati u sirovom stanju, već ih treba približno de­setak minuta prokuhati u malo vode te potom dodati u hranu.

Vitamin D - važan za građu ko­stiju. Kada ga u organizmu od­raslih pasa nema dovoljno, dolazi do rahitisa koji se očituje zade­bljanim zglobovima. To se pose­bno dobro vidi na zglobu šape. Vitamina D ima u ribama, jetri, a vrlo malo u bjelanjku.

Vitamin E - povećava otpornost organizma. Ima značajnu ulogu kod plodnosti i štenjenja. Najviše ga ima u ulju pšeničnih klica, a u relativno malim količinama nalazi se u mesu.

Vitamin K - ima posebnu ulogu u okoštavanju i stvaranju krvnih pločica (trombocita). Zdrav orga­nizam ga sam proizvodi u dostat­nim količinama.

U ulju topivi vitamini su vitamini skupino B, vitamin H i vrlo po­znati vitamin C.

Vitamini B skupine:

B1 - potreban je za pravilan rad živčanog sustava. Najviše ga ima u pivskom kvascu, neoljuštenoj riži, jetri i svinjskom mesu. Psima nije preporučljivo davati svinjsko meso zbog relativno velike koli­čine masnoće i slabe probavlji­vosti.

B2 - važan je za razgradnju ma­snoća i bjelančevina te za za pra­vilan rast. Ima ga u kvascu (on je bogat i drugim vitaminima iz te skupine) i jetri.

Među vitaminima B važna je i tzv. nikotinska kiselina - biotin -zvana i vitamin B5. On utječe na pravilnu mjenu tvari u organizmu, bolje rečeno sudjeluje u njoj. I njega najviše ima u kvascu, jetri i mesu.

B6 - djeluje na rast i potpomaže dobru prokrvljenost kože. Vitami­ne skupine B u većoj mjeri sadr­ži i goveđe srce.

Vitamin H - bitan je za kvalitetu krzna i dlake. Njegov nedostatak dovodi do ispadanja dlake i upale kože. I sirovi bjelanjci od jaja pot­pomažu ispadanje dlake te ih psu dajemo samo kuhane. Vitamina H ima dovoljno u mesu i kvascu. Kvasac se, inače, preporučuje kod svih oboljenja kože, jer sadr­ži velike količine različitih vitami­na.

Vitamin C - važan je za održa­vanje vezivnog tkiva. Tijelo ga ne može stvoriti u dostatnim količi­nama i zato ga treba dodavati, ne samo mladim, nego i odraslim psima. Dosta ga ima u soku na­ranče, odnosno rajčica. Nedo­statne količine vitamina C uzrokuju skorbut (dolazi do krvarenja desni i bolnih upala).

Minerali: 

Potreba za mineralima nije velika, no njihovo pomanjka­nje bitno utječe na događanja u organizmu, koji bi bez minerala brzo odumro. O njima ovisi kom­pletno zdravstveno stanje psa. Nalaze se u svim vrstama hrane. Najvažniji među mineralima je natrij koji regulira raspodjelu vo­de. U organizam ga unosimo sa kuhinjskom solju. Hranu za psa treba soliti količinom koja odgo­vara trećini soli koju dodajemo u našu hranu. Pas se, naime, ne znoji pa višak soli ne izlučuje kroz kožu.

Kalcij i fosfor glavni su minerali u kostima. Tu se nalaze u omjeru 9:1 u korist kalcija. U mesu je kalcija premalo da bi to zadovo­ljilo potrebe organizma. Psu ga možemo dodavati tabletama, no važno je da kalcij i fosfor budu u pravilnom omjeru. Psu još trebaju kalij i magnezij kojih ima dovoljno u koštanoj sr­ži. Među neophodnim mikroele-mentima su cink, bakar, mangan i jod koje će pas dovoljno dobiti s pitkom vodom.

Količina hrane

Za normalan rad organizma pas mora dobiti (čak i kada miruje) određenu količinu energije koja omogućava djelovanje svih sus­tava organizma. Dvostruko više energije potrebno je da psu omo­gući normalno kretanje bez ve­ćeg napora, dok je količina ener­gije koju treba radni pas ovisna o uloženom trudu. Lovački ili služ­beni (radni) psi obično trebaju dvostruku ili čak trostruku količinu energije za održavanje orga­nizma. Posebna kategorija su ženke dok doje, jer tada trebaju čak i više energije nego radni psi. I mladi moraju dobiti više hrane, jer energiju troše na rast.

Naglašavam da su potrebne koli­čine hrane za pojedine težine pa­sa određene samo okvirno. Mo­guća su velika odstupanja. Tem­peramentan pas potrošit će puno više energije nego neki njegov miran rođak. Tjelesnu težinu psa određujemo količinom hrane i to ne smijemo zaboraviti. Žalosno je da većina vlasnika ne brine do­voljno o tjelesnoj kondiciji svojih pasa. Možda vam je teško brinuti o vlastitoj težini, no pobrinite se barem za svog četveronošca.

Nešto o tvornički pripremljenoj hrani

Tko svog kućnog ljubimca hrani tvornički pripremljenom hranom, zna da ona sadrži sve potrebne sastojke za pravilnu prehranu psa. Svi sastojci su u optimalnom odnosu sa potrebnim vitaminima i minerali­ma. Na proizvodu (konzervi ili vreći) uvijek je točno opisano što hrana sadrži, tj. u kojim količina­ma je treba davati različitim psi­ma. Naznačene su dnevne koli­čine hrane.

Sva tvornički pripremljena hrana je redovito pregledavana i prije nego što stigne u prodaju prolazi potpunu kontrolu. To pogotovo važi za sve veće proizvođače, jer je konkurencija među njima uvi­jek velika te se svi trude postići izuzetnu kvalitetu. Američki zna­nstvenici su ispitivali, a potom i odredili u kojem omjeru moraju biti pojedini sastojci hrane, od­nosno u kojem minimalnom pos­totku oni moraju biti sadržani u hrani.

Rezultati su slijedeći:

min	22,0% sirovih bjelančevina
min	5,0% sirovih masnoća
min	1,1% kalcija
min	0,9% fosfora
min	50,0% ugljikohidrata

U gornjoj tablici radi se o suhim sastojcima koji ne sadrže vodu. 

Psi

Psi (Canidae)

Psi se građom svojega tijela ne razlikuju baš mnogo od mačaka, kako bismo pomislili kad ih površno usporedi­mo. Svi psi veličinom zaostaju za većim vrstama porodice mačaka, pa prema tome nisu ni onako snažni ni strašni kao ti savršeni grabežljivci. Tijelo im je vitko, glava malena, izbočena njuška tupa, vrat prilično slab, a trup, koji počiva na četiri visoke noge malih šapa, udubljen je na slabinama. Rep je kratak i često obrastao čupavom dlakom. Na prednjim nogama psi redovito imaju pet prstiju, na stražnji­ma četiri. Na prstima snažne ali tupe pandže koje se ne mogu uvući u šape.

Oči su krupne, uši većinom zašiljene i veće nego u mačke, a sise na prsima i trbuhu brojne. Sjekutići u snažnom zuba­lu, pogotovu oni u gornjoj čeljusti, raz­mjerno su veliki, gotovo poput očnjaka, derači istanjeno čunjasti i malo svinuti, a kutnjaci manje nazupčani nego u mačaka. Očnjaci su im prilično tupi. Lubanja je izduljena, a pogotovu čeljusti. U pogledu divljine, strasti za ubijanjem i krvožedno­sti, psi svakako zaostaju za mačkama te pokazuju manje ili više dobroćudnu na­rav.

Već u pradavna vremena bili su psi, barem u Evropi, vrlo rašireni sisavci. Isto je tako nesumnjivo utvrđeno da su se vrlo rano, još prije četrdeset milijuna godina pojavili na Zemlji. U naše su vrijeme rasprostranjeni svugdje gdje prebiva čo­vjek i to u velikom broju. Borave uglav­nom u osamljenim i mirnim krajevima, bez obzira jesu li to planine ili ravnice, prostrane mračne šume, guštare, stepe ili pustinje.

Neke se vrste pasa gotovo stalno ski­ću, u najboljem slučaju zadržavaju se na jednom mjestu samo dok ih ondje veže njihovo još nejako potomstvo. Drugi is­kapaju jame u zemlji ili kao stalna boravi­šta koriste već iskopane. Neki su psi prave noćne, a drugi polunoćne životinje, dok su neke vrste prave životinje dana. Nekoliko vrsta živi pojedinačno ili u parovima, ali čak i one vrste u kojih se mužjak i ženka povremeno povezuju, znaju se pod odre­đenim okolnostima okupljati u velike čo­pore, pa se može tvrditi da su svi psi bez iznimke društvene životinje.

U pogledu pokretljivosti psi ponešto zaostaju za mačkama. Tupe pandže im ne dopuštaju da se penju, pa su stoga vezani uz tlo, i ne umiju skakati tako visoko i daleko kao mačke. Zato su izvrsni trkači i raspolažu upravo nevjerojatnom izdržlji-vošću, a svi odreda plivaju upravo maj­storski. Medu njima nalazimo gotovo prave vodene životinje, koje se s istinskim užitkom kupaju u valovima. U hodu dotiču tlo samo prstima, kao i mačke, ali se kreću ukoso, jer ne stavljaju noge točno jednu ispred druge.

Svi psi imaju dobro razvijena osjetila.

 Njihov sluh nimalo ne zaostaje za mačjim, a njuh im se razvio do takve oštrine da mu se upravo moramo diviti. I vid im je bolji nego u mačaka, jer psi aktivni noću vide isto tako dobro kao i mačke, a oni aktivni danju ih sigurno nadmašuju.

Duševne sposobnosti pasa su na viso­kom stupnju. Skupine na nižem stupnju razvoja pokazuju upravo neobičnu domi­šljatost i lukavost, djelomice čak na uštrb hrabrosti, dok su druge naprotiv vrlo hrabre. 

Pitomi pas i divlja lisica postupaju promišljeno, tako da znaju provesti čak pažljivo smišljene planove. Taj je razbor psa najprisnije povezao sa čovjekom pa je on čovjeku iznad ostalih životinja.

U potpuno divljih vrsta opaža se taj visoki stupanj umnog razvoja u velikoj opreznosti, pažljivosti i sumnjičavosti. Sa­mo neizdrživa glad može takvo vladanje katkada izmijeniti u suprotnost. Psi su inače dobrodušna bića, raspoloženi su za igru i šalu, vedri i veseli, dobroćudni i razmjerno blagi, premda se ne može poreći da i kod njih, kao posvuda, ima iznimaka.

Hrana za pse je prvenstveno životinjskog ali i biljnog porijekla, prvenstveno u prehranu uključuju male i srednje sisavce, ptice, a jedu svježe uhvaćeni plijen, a isto tako rado i strvinu, koja je za neke vrste naročito privlačna. Neki psi vrlo rado jedu kosti. Osim toga žderu vodo­zemce, ribe, školjke, rakove, kornjače, kukce ili med i voće, plodove s polja ili vrta, pa čak i pupove s drveća, biljne izdanke, korijenje, travu i mahovinu. 

Neki su od njih vrlo pohlepni i ubijaju više nego što mogu požderati, ali njihova krvožed­nost nije nikad tako jezovita i grabežljiva kao u nekih vrsta mačaka ili kuna. Nema ni jednog jedinog pitomog psa koji bi se opijao krvlju žrtava što ih je sam zaklao.

Psi su plodniji od mačaka. U prosjeku se može uzeti da kuje kote četiri do devet mladunaca, ali su poznati i iznimni slučaje­vi u kojima je ženka u jednom leglu okotila 18 pa čak i 23 mladunca.

Da bismo pravilno ocijenili domaćeg psa i njegove brojne pasmine, prijeko je potrebno upoznati njegove divlje rođake. Iz njihova života spoznajemo kakav je pas bio prije nego što ga je čovjek pripitomio i izmijenio, ako to smijemo reći, u počovje-čenu životinju.

Pretkom domaćih pasa smatra se vuk. Vjerojatno je da je u nekim predjelima i čagalj odigrao ulogu pasjeg pretka.

Vuk (Canis lupus) ima lik velikog mrša­vog psa na visokim nogama s obješenim repom, umjesto da je svinut prema gore. Usporedimo li točnije psa s vukom, razlike će se uglavnom pokazati u slijedećem: vučje tijelo je mršavo, trbuh uvučen, noge su tanke s uskim šapama; dugodlaki rep mu visi do peta; njuška se u usporedbi s debelom glavom čini izduženijom i šiljatijom, široko čelo mu pada koso, oči su mu koso smještene a uši uvijek uspravne. 

Vučje krzno gustoćom i bojom dlake mijenja se prema klimi područja u kojem boravi. U sjevernim krajevima dlaka mu je dugačka, gruba i gusta, najdulja na do­njem dijelu tijela i na butinama. Na repu je čupava a na vratu i na bokovima gusta i uspravna. U južnim krajevima općenito je kraća i oštrija, boja joj je obično blijedo sivkastožuta s crnim primjesama. Ljeti sva dlaka poprima crvenkasti ton, a zimi više žućkast, u sjevernim zemljama bjeličastiji a u južnima tamniji. Tu i tamo pojavljuju se i crni tonovi vučje dlake. Odrastao vuk dugačak je do 1,60 m, od čega 45 cm otpada na rep. Do ramena je visok otprili­ke 85 cm.

Još i danas je vuk daleko rasprostranjen premda mu je područje, prema onome što ga je zauzimao u ranijim vremenima, ograničeno. Danas ga u Evropi još nalazi­mo u Španjolskoj, na Balkanu, u Italiji, Poljskoj, Rusiji, a naročito u sjevernoj Norveškoj. Osim toga je proširen u čitavoj sjeveroistočnoj i srednjoj Aziji, te u Sjevernoj Americi.

Stari su narodi dobro poznavali vuka. Mnogi grčki i rimski pisci govore o njemu, neki ne samo s odvratnošću koju je vuk oduvijek pobuđivao, već i s potajnim strahom zbog njegovih strašnih i jezivih svojstava. Praznovjerje je vuka pretvorilo u vukodlaka, u neman koja je povremeno vuk a povremeno čovjek, užas za sve koji u njega vjeruju.

U osamnaestom stoljeću živjela je ta opasna zvijer u svim većim šumskim područjima srednje Evrope, a i u devet­naestom stoljeću ubijene su ondje prema službenim podacima još tisuće vukova. Tako je samo u Pruskoj godine 1819. ustrijeljeno 1080 vukova.

U srednjoj Europi živi samo u visokim brdima, a na jugu, istoku i sjeveru u šumama svih planinskih lanaca, pa čak i u omanjim guštarama, te u barama i močva­rama, u trščacima, pa čak u kukuruzištima, štoviše u Španjolskoj čak u poljima zasija­nim žitaricama i to često neposredno u blizini sela.

 U gusto naseljenim krajevima se samo iznimno pokazuje prije mraka, ali u osamljenim šumama odlazi u lov već u popodnevnim satima. Baš kao i lisica šulja se naokolo izviđajući neće li negdje nešto naći za svoj prazni želudac.

Susretnemo li dva vuka zajedno, to su oni redovito, a u proljeće gotovo bez iznimke, ljubavni par. U većim čoporima obično ima više mužjaka nego ženki. Kad se vuci jednom okupe u čopor, sve se radi zajednički; tada pomažu jedni drugima i u slučaju potrebe se dozivaju zavijanjem. I u čoporima se vuci skicu kao kad žive sami, pa prelaze planinske lance čak više od 400 kilometara daleko i pretrčavaju ravnice u krugu većem od tisuću kilometara.

 Prola­zeći iz jedne šume u drugu, kroz čitave predjele, nenadano se pojavljuju u krajevi­ma, gdje ih već odavna, ponekad i godina­ma nitko nije opazio. U vrijeme dugotraj­nih ratova polazi za vojskama. Tako su u godinama 1812. i 1813. te četveronožne grabežljive zvijeri stigle za Francuzima sve do Rajne.

Obično pred jutro nalaze skrovište u gustom dijelu šume. Slijedeće noći put se nastavlja dalje a katkada i natrag. Pred proljeće, nakon parenja, čopori se razdva­jaju, a skotna vučica traži, kako to sa sigurnošću tvrde vjerodostojni lovci, ve­ćinom u društvu svojega mužjaka, prijaš­nje ili neko slično boravište, da bi ondje okotila i odnjegovala mlade.

Ta opasna zvijer nanosi posvuda gdje se pojavi znatne štete, najmiliji su mu plijen domaće životinje i krupnija lovna divljač svih vrsta, jednako dlakava kao i pernata. Vuk se međutim zadovoljava i sitnim životinjama sviju rodova i vrsta kralješnja­ka, a hrani se i različitim biljnim dijelovi­ma.

Lovi li vuk u čoporima, tada napada i konje i goveda, premda se oni znaju uspješno braniti. Pripovijedaju, da se glad­ni vučji čopori u Rusiji  usuđuju napasti čak i medvjeda, te ga nakon žestoke borbe svladavaju. Sigurno je da vuk napada sva živa bića za koja smatra da ih može svladati. No uvijek i posvuda se, što god dulje može, kloni borbe s ljudima.

U zajedničkom lovu posao je podijeljen, tako da jedan dio čopora progoni plijen, a drugi mu pokušava presjeći ili zakrčiti put. Naiđu li na stado, vukovi nastoje odmamiti pse čuvare, što su znali već stari narodi, a zatim napadaju ovce. Za nomadske naro­de, i sve one koji se bave uzgojem stoke, vuk je sigurno najgori od svih neprijatelja. 

Događa se i to da potpuno onemogući uzgoj stoke.

Vuk posjeduje svu nadarenost i sva svojstva domaćeg psa: jednaku snagu i izdržljivost, ista istančana osjetila i isti razum. On je međutim jednostran i mnogo manje plemenit nego pas. Hrabrost mu daleko zaostaje za snagom. Dok ne osjeti glad, vuk je jedna od najkukavnijih i najbojažljivijih životinja. Ne samo što bježi pred ljudima i psima, pred kravom ili jarcem, već čak i pred stadom ovaca, čim se te životinje skupe u hrpu i okrenu se glavama prema njemu. 

Glasna vika i slično glasanje redovito će otjerati vuka. Ali vuk kojega muči glad i tjera ga u lov, vlada se posve drukčije. U tom slučaju on se potpuno mijenja, zaboravlja na oprez i lukavost i postaje hrabar. Gladni vuk je upravo ludo smion i ne boji se ničega; nema načina kojim bi se mogao zaplašiti i pred kojim bi ustuknuo.

Brojnim pokusima je nedvojbeno ustanovljeno da se parenjem vuka s kujom psa ili psa s vučicom rađaju mješanci, koji dono­se na svijet potomke također sposobne za razmnožavanje.